Na ovom ostrvu nalazi se napušteni grad koji krije jednu od najmračnijih priča bivše Jugoslavije

Goli otok u Hrvatskoj, ostrvo smješteno na pola puta između Raba, odnosno Lopara na njegovom sjeveru, i kopna, zbog bure s Velebita nikada nije bilo pogodno za naseljavanje i život. Danas bi se vjerovatno reklamirao kao "neotkriveni raj" i "dragulj podno Velebita s najbistrijim morem koje morate doživjeti", da mu historija nije odredila drugačiju, mnogo mračniju sudbinu. Njegovih nekoliko kvadratnih kilometara obilježeno je strahotama koje ni bura, koja ovdje puše gotovo šampionskom snagom, ne može isprati, piše Punkufer.hr.

Ostrvo koje za sunčanih dana zaista blista poput dragulja punih četrdeset godina bilo je najstrožiji zatvor, a prvih šest godina zatvor visoke sigurnosti za političke zatvorenike – logor, gulag po staljinističkom receptu, mjesto gdje su se pod parolom "političkog preodgoja" u ime režima vršili ubijanje, ponižavanje i gaženje svega ljudskog. Negostoljubiv po svojoj prirodi, Goli otok ostat će upamćen kao mjesto represije i jednog od najvećih zala bivšeg sistema.

Ili možda neće.

Jer danas, ako na Goli otok doplovite turističkim brodićem iz okolnih mjesta, pronaći ćete tek dvije ili tri zapuštene table koje kratko konstatuju da je ovdje nekada postojao zatvor i prikazuju tlocrt nekadašnjeg kaznenog kompleksa. Sve ono što bi trebalo postojati – muzej, galerija poraza ljudskosti, interaktivni i interdisciplinarni centar kolektivnog sjećanja s jasnom porukom "da se nikada ne ponovi" – ne postoji. Umjesto toga, kompleks i dalje propada, opljačkan, devastiran i zaboravljen.

Sablasni napušteni grad sa svojim ulicama i javnom rasvjetom, zgradama, spavaonicama, igralištima i terasama, vodospremama, tvorničkim pogonima i kamenolomima, stoji usred ničega. Ostrvo koje niko nikada nije volio i koje niko nikada nije nazvao svojim.

Ostrvo osuđeno na zatvor

Sav od kamena, bez izvora pitke vode, s neugodnom klimom, vrelim ljetima i nezaštićen od poznate velebitske bure, Goli otok sa svojim rijetkim suhim travnjacima odgovarao je tek stadima ovaca koje su stanovnici Lopara ovdje tradicionalno napasali.

Siromašan vegetacijom, blještavo bijel, s oštrim kamenim padinama i nepristupačnom obalom, posebno na sjevernoj i istočnoj strani gdje se uzdižu litice visoke i do 200 metara, Goli otok izgleda kao da se komad Velebita odlomio i nastavio plutati plavim morem Podvelebitskog kanala. Nešto pitomiji je tek jugozapadni dio obale, gdje je nastao prirodni prilaz ostrvu, a kasnije i pristanište.

Zbog svojih prirodnih karakteristika, Goli otok je i prije političkog logora služio kao zatvor. Austro-Ugarska ga je tokom Prvog svjetskog rata koristila kao logor za ratne zarobljenike, prvenstveno zbog gotovo nemogućeg bijega.

Drugi put zatvor i koncentracioni logor uspostavljen je 1949. godine, nakon sukoba Josipa Broza Tita i Josifa Staljina te Rezolucije Informbiroa. Namijenjen je političkim zatvorenicima iz Jugoslavije, a kasnije su tamo završavali i drugi politički protivnici, često bez suđenja. Iako tačan broj nikada nije utvrđen, procjenjuje se da je kroz logor prošlo više od 17.000, a možda i preko 30.000 ljudi.

Godine 1956. Goli otok postaje „običan“ zatvor za kriminalce, kasnije kazneno-popravni dom za maloljetnike, a konačno je zatvoren 1988. godine.

Monstruozni logor

"Preodgoj" u političkom zatvoru podrazumijevao je brutalne metode fizičkog mučenja, prisilni rad i potpuno poništavanje ljudskog dostojanstva.

Posebno okrutna bila je unutrašnja organizacija logora. Upravu nisu činili isključivo pripadnici tajne policije, već su privilegovani zatvorenici upravljali ostalim logorašima. Takva hijerarhija stvorila je jedan od najmonstruoznijih sistema kontrole i ponižavanja u drugoj polovini 20. stoljeća.

Od samog dolaska novim zatvorenicima bilo je jasno gdje su stigli. Na pristaništu su stariji logoraši formirali špalir kroz koji su novopridošli morali prolaziti dok su ih tukli. Nerijetko su morali prolaziti potpuno goli, kroz redove od više stotina ili čak hiljada ljudi. Oni koji nisu htjeli učestvovati u premlaćivanju i sami su završavali u špaliru.

Logoraši su uz minimalne količine hrane, stalnu žeđ i teške vremenske uslove izgradili kompletnu infrastrukturu ostrva i cijeli logorski kompleks.

"Kamen na kamen i opet samo kamen", rečenica uklesana na jednom dijelu ostrva, najbolje opisuje većinu prizora Golog otoka.

Gotovo nemoguć bijeg

Bijeg s Golog otoka bio je gotovo nemoguć.

Uz stalna prebrojavanja zatvorenika, duž obale su izgrađeni bunkeri iz kojih su stražari pucali na svakoga ko bi pokušao doći do mora. Za mirnog vremena bjegunci bi bili lako uočljivi na golom kamenjaru, dok je za vrijeme bure plivanje prema kopnu bilo gotovo nemoguće.

U slučaju pokušaja bijega alarmirao bi se i Rab, pa su stanovnici odmah obavještavani kako bi spriječili eventualni bijeg zatvorenika.

Dobrovoljni odlazak na Goli otok

Danas, tokom turističke sezone, brojne turističke agencije i privatni prijevoznici iz Lopara, ali i s Krka, Malog Lošinja i iz Senja, nude jednodnevne izlete na Goli otok, često u kombinaciji s posjetom obližnjem Svetom Grguru.

Na ostrvu danas radi jedan restoran i suvenirnica, a kompleks se može obići turističkim vozićem. U nekadašnjem kinu prikazuje se dokumentarni film o historiji Golog otoka, a povremeno se organiziraju i manje izložbe.

Posjetioci koji žele detaljnije upoznati historiju ostrva mogu se priključiti vođenim turama lokalnih vodiča koji poznaju gotovo svaki njegov kutak i nastoje sačuvati sjećanje na njegovu tešku prošlost.

Kada padne noć i posljednji brodovi napuste ostrvo, Goli otok ponovo ostaje sam. Bez stanovnika, bez smještaja i bez svjetla javne rasvjete, okružen morem i vjetrom, ostaje ono što je oduvijek bio – usamljeni kamen pod Velebitom, prepušten svojim pričama i stadima ovaca.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad